3/23/2015

Da li bi živeo u miru


Juce sam imala prelep dan. Sa jednom prijateljicom i njenom porodicom posetila sam obliznju kooperativu. Kooperativa je nesto sto je postojalo odavnina ali smo je industralizacijom i posle globalizacijom gotovo unistili. U ovom slucaju to je jedno odrzivo eko imanje, gde svi doprinose njegovom postojanju. Svako ko gaji svoje povrce, voce ili bilje donese ga u njihovu radnju. Tamo je moguce kupiti zdrave proizvode a najcesce sami clanovi kooperative donose svoje proizvode koje mogu da razmene za druge ili ih ponude. Dok je moja prijateljica caskala sa vlasnicom ovog malog imanja o hrani, razgledala sam.. Dva decaka su se potpuno neoptereceni, igrala. Jedna zena je kuvala dok je druga cistila pod. Neki momak je radio u basti a jedan covek srednjih godina popravljao je kucicu za zivotinje. Bili su izgledom mladi i zadovoljni.

Opijena zdravim vazduhom odlucila sam da malo odmorim. Zadremala sam i imala cudan san.

Pocelo je reformom obdanista. Umesto da razvrstavaju decu po uzrastu i govore im sta moraju, poceli su da ih uce da vole. Ucili su ih sta je priroda i hranili su ih najukusnijim povrcem i vocem. Nisu propustali momenat da im pokazu koliko ih vole. Da bi znali jednog dana sami da vole. Igrali su se stalno. Ima li lepseg nacina da se nauce stvari od igranja. Roditelji su provodili najvise vremena sa decom. Posebno u toku prve dve godine zivota. Takav nacin odgoja dece trajao je do dvanaeste godine zivota. Dok se njihove licnosti koliko toliko nisu formirale.

Onda su krenuli u skolu. Tamo se nije ucilo napamet. Nisu se davale ocene. Niko se poredio i nije bilo najgoreg niti najboljeg. Razvijao se interes za odredjene stvari i tako se razvijala individualnost. Vise od pola vremena u skoli se ucilo pletenje, popravljanje, vestine pravljenja stvari od drveta, sivenje..Naucili su decu da se talenat ne radja, vec uci i stvara. Da svako od njih moze da bude sta pozeli. Da niko nema vise ili manje sklonosti ka matematici ili pisanju sastava.

Procitajte nastavak da saznate sta se dogodilo.

Deca su porasla u divne ljude. Cenili su ono sta su i iznad svega cenili su druge. Voleli su sebe i tako mogli istinski da vole druge. Razvili su svoje potencijale i sluzili jedni drugima i razvoju drustva. Na kraju nije bilo rata.
Sve je bilo bazirano na ljubavi, a ne na strahu.
Frustracije i psihoze su nestale, kao i bolesti savremenog coveka. Farmaceutska industrija se urusavala a i konzumizam. Ljudi su naucili da im  nisu potrebne stvari da im popunjavaju prazne zivote, jer im zivoti nisu bili prazni. Covek je bio slobodan.

Probudila sam se iz popodnevne dremke dok je jedna koka tog momenta izlegla jaje. Poceo je zivot.

Cudnog li sna, zar ne?

3/15/2015

Zahvalnost može da ti promeni život


Prijatelj iz Angole mi je jednom prilikom objasnjavao kako je kod njih je normalno da zena ima mnogo dece sa razlicitim muskarcima. Ne retko se desava da ne moze da ih sve izdrzava pa ih ostavi nekom od rodbine ili ih posalje negde gde ih ceka lepse sutra.Strasno pomislih. Dok sam slusala pricu kako je njegova mama poslala brata dok je bio klinac u Nemacku nepoznatoj porododici. Bilo ih je cetvoro a majka je Angolu zbog siromastva zamenila za Portugal. Tamo kao vecina africkih emigranata, morala je da radi dva posla, za hranu i da nahrani cetiri deteta. Sestra je bila beba,a i moj prijatelj, pa je njihova majka morala da bira izmedju dva starija sina. Najstariji je vec radio i donosio novac kuci i izbor je pao na srednjeg. Surovo, ali istina. Gledam slike mojih prijatelja, dosta njih je dobilo klince i tu je svega. Kupuje se garderobice za jedan dan, igracaka od plastike koje ti dosade za pet minuta. Idu na casove kineskog i jasu konje..nema cega nema. Onda pogledam u sta smo to odrasli..Vecina ne razgovara sa tim istim roditeljima (cesto zbog novca), sve nam dosadi za pet minuta i sanjamo o nekom drugom zivotu. Odnosi sa bracom, sestrama kako kome ali retko za pohvaliti.Nekima je draze da kupuju kucice nego da nazovu brata/sestru, ostave koje u pravu ispred vrata i zaborave na sve. Cast izuzecima. Ne mogu da zamislim kako se oseca neko ko je  primoran da se odvoji od dece kako bi ih nahranio. Neki ce reci sebicnost neki zrtva. Nije ni vazno.Verovatno su vas, kao i mene hranili i oblacili dok niste odlucili da stvarate svoj svet. Medjutim, sve cesce  upoznam nekog ko u tridesetim zivi kod roditelja a putovanja i faklultet po evropskim metropolama, placaju mu roditelji. Da li je to posledica svih onih plasticnih poklona i krpica?

Brat mog prijatelja je postao momak, u nemackom sirotistu  i skolovao se u vecernjoj skoli. Jezik je brzo naucio pa je izmedju konobarisanja i skole stigao do boljeg posla. Zaposlio negde kao sluzbenik. Danas, kada  vam prica o majci,  ozari se i oseca neizmernu zahvalnost sto ga je rodila. Svestan sudbine druge dece, misli da je dobro prosao. Svoju bracu i sestre pomaze kad god moze.

Obicna zahvalnosti za zivot, uzimamo zdravo za gotovo. Vaznije nam je ono sto nismo dobili nego ono sto imamo. Zato za  vecinu losih stvari krivimo roditelje, trazeci izgovor sto im je tesko samima sa sobom.

Vrlo je vazna uloga roditelja, ucitelja, baka i deka i citavog drustva da stvori razvijene licnosti, ali najvise smo sami odgovorni da se razvijamo. Mozemo da prihvatimo uloge roditelja, predavaca i okoline u nasem zivotu i da im se od srca zahvalimo. Ali sada je odgovornost samo na nama.

Zahvlanost je privilegija bogate duse i ako smo zahvalni, otvaraju se mogucnosti da rastemo i napredujemo.Zahvalnost je jedini i pravi put do radosti.

Da li smo dobri


Vec duze vreme sa radoznaloscu posmatrala sam mladica iz Vijetnama kako svira gitaru na ulicama Lisabona. Ne znam da li je nesto u njegovom izrazu lica ili nacinu na koji je drzao gitaru bilo to sto hipnotise. Mozda da je ipak bilo ogrmono zadovoljstvo koje je izbijalo iz njegovog lica i vrlo lako doprlo do onih koji ga slusaju. Nakon sto je zavrsio svoj nastup i otkrio nam po koji detalj o sebi  ponudio se da pomogne bilo kome turisti u snalazenju po Lisabonu. Zatim se kao pravi umetnik poklonio i spakovao gitaru. Nekoliko prolaznika ubacilo mu je po koji novcic, jer nacin na koji je uzivao u onome sto radi plenio je paznju.

Okrenuo se i sa koferom u ruci i napustio ulicnu pozornicu. Moj pogled ga je pratio i sa iznenadjenjem shvatih da se zaustavio ispred ulicnog umetnika koji je crtao i prodavao svoje crteze. Pomislih u prvi mah, mozda su prijatelji ili rade zajedno, ko zna. A onda se dogodilo nesto sto me je navelo da vam ispricam ovu pricu. Minh (tako se zove nas junak) izvadio je novcice koje je zaradio tog dana i izbrojao taman dovoljno da kupi crtez koji mu se najvise dopao od talentovanog umetnika.

Sav srecan momak mu je pruzio crtez i zahvalio se a Minh nastavio svojim putem. Posle sam jos dugo bila pod utiskom. Nije li carobno kako je nekima dat talenat a odlucili su se na slobodu. Kako jos uvek postoje ljudi koji vide nesto sto vecina ne vidi i koi zive da bi bili ono sto jesu. Postujuci druge i davajuci bez potrebe za primanjem.Velicanstveni su  oni koji svoj trud ili nagradu na kraju predaju drugima koji zive za isti cilj. Od tog momenta,Minh kao da je ponovo zasijao i opet se, ovog puta jace,oslobodio, potvrdivsi ono za sta postoji.

Kako ljudi mogu da budu ono sto u prirodi jesu- divni. Sta vam je danas ulepsalo dan?




3/02/2015

Ko si ti? Ja sam srećna


Nedavno sam procitala jednu poucnu recenicu: "Ljudi devedeset i pet procenata svog vremena misle- o sebi." zvuci pomalo egoisticno i ne preterano jasno,zar ne? Moram priznati da mi je olaksala i pojasnila neke stvari.Koliko puta ste se unapred najedili misleci sta drugi misle kako ste postupili.Koliko puta niste uradili nesto sto se osecali da je ispravno iz straha od necijeg suda. Koliko je samo utrosenog vremena provedeno sa strahom misleci na to- sta drugi misle. Kad ono, ispade, da ne misle. Vec utrose isto toliko vremena misleci o tome kako ih neko drugi dozivljava. Zasto nam je ovo prouzrokovalo toliko nezadovoljstva?Da li smo sami krivi? Verovatno da jesmo, jer ako se stalno poredimo najcesce sprecavamo sami sebe da budemo ono sta zaista jesmo. Mnoge knjige su pisane da nam daju do znanja da je ono sta mislimo da drugi misle o nama, najveca je prepreka ka srecnom zivotu.

Psihijatar Viktor Frankl us svojoj knjizi "Covek u potrazi za smislom" tvrdi : "Sve moze biti oduzeto coveku, osim jedne stvari; da izabere svoj stav u datim okolnostima tacnije da izabere svoj put."

Tvoj put, da li znas koji je? Ili ga trazis u odobravanju drugih? Ne, ne, tebe kao ni mene ne dotice sta drugi misle o meni.Mi smo puni samopouzdanja i znamo ko smo.Hajde, nahranimo ego.To mu i treba. Koliko si puta ucinio nesto sa ciljem kako bi te odredjena osoba vise gotivila i da se ne osecas kao outsider.. Ako se prepoznas, nastavi sa citanjem.


Secam se kao klinka da su moji izrazito insistirali da sve sto radim, radim zbog sebe. Kakve god da su moje odluke, treba da znam da ce uticati samo na mene.Interesantan pristup medjutim kao klinka nisam bas najbolje shvatila poruku.Negde otprilike u isto vreme imala sam neodoljivu potrebu da radim sto i drugi i da se osecam deo ekipe. Vreme je prolazilo a mi iz ekipe smo se sve vise poredili a opet bivali sve slicniji. Znam, ne zvuci kul. Ti si sigurno bio neki buntovnik? Pa i ja sam lazno milila da jesam. Niko nije vise porobljen od onoga ko lazno veruje da je slobodan. Tako nekako. 
Na vecinu nasih odluka utice okolina, prijatelji,porodiica i partner. Uvek neko ima savet i zna bolje,zar ne? Sto veli ona nasa izreka: Pametan uci na tudjim greskama a budala na svojim (pazite se ovakvih narodnih "umotvorina" jer su odlicne u kreiranju verovanja). Vidite, umesto sopstvenog dozivljaja i vlastitog iskustva, oslanjamo se na druge.Da li oni bolje znaju? Tesko. Da nije strah taj koji motivise jer svaka odluka donosi odgovornost. Pa bezeci pred odgovornoscu lakse cemo misliti tudjom glavom. Posle, drugi je kriv. Tako sludjeni, gubimo posebnost, magiju koja nam je data i postajemo-masa.

Zastrasujuce je koliko je malo toga iskreno naseg. Iskustvenog. Ne poznatog svetu. Lazno mislimo da imamo nas mali svet koji gradimo kupujuci i trgujuci bez da stanemo i trgnemo se  i prozivimo na svojoj kozi. Vecina onoga sto mislimo o drugima, svetu, politici, religiji, i na kraju o sebi tako ispade da je zasnovano umesto na iskustvu- na misljenju drugih. Bilo koga, vi recite. Roditelji, prijatelji ili partner. Onog pametnog sa televizije, kolege sa faksa koji puno zna ili profesora. Medjjutim to nije put samospoznaje i zivljenja zivota, vec naprotiv.

Da li su tvoja misljenja stvarno tvoja ili si ih negde cuo? Pa su se nekako lepo ukopila o sudove koje smo izgradili o svetu. Sta smo poslednje iskusili ili proziveli i naucili iz toga sami? Da li smo spremni da sad sagledas situcaiju iz razlicitih uglova i spoznas se sam?

Dok ne damo odgovore na ova pitanja, ono sto nam se desava je polu svesno a nama kontrolise ono sta drugi misle. Tako dajemo moc da svi sem nas bolje znaju da  li smo dobri, da li imamo ispravno misljenje i zato smo suvise ovakvi ili onakvi.

Klasican primer, u razgovoru sa prijateljicom pomenula je kako njen dragi radije izbegava da joj pomogne kada ga zamoli ako to podrazumeva susret sa osobom koja poznaje dobro njen privatni zivot. Ne zeleci da ga "cudno gledaju", radije ce ih izbegavati. Kada se radi o drugima lako je suditi i reci pa to je prosto nezrelo, ja to ne bih tako. Iskreno koliko ste puta izbegli neke susrete iz straha o tome kako vas oni dozivljavaju ili kako ce reagovati na vase odluke.

Hocemo dozvoliti da nam zivot prodje ziveci u stahu od suda drugih ili cemo prestati da se merimo, spoznati stvari iz vlastitog iskustva i biti ranjivi. Samo tako mozemo dati i drugima oko nas isto pravo da se sami otkriju. Na kraju, vidimo svet i stvari onako kakvi smo sami.