4/30/2015

Trinče koji nije hteo da bude Maradona

Jednom prilikom novinar je nazvao cuvenog Maradonu, "najboljim fudbalerom sveta", na sta je ovaj odbrusio: "U Rosariju je vec igrao najbolji fudbaler svih vremena, a to je svakako Karlovic".Trince Karlovic.

U trecem po velicini gradu u Argentini, Rosariju rodila su se dve istorijske licnosti Cegevara i Maradona. Obojica buntovni i genijalni. Ali u istom tom Rosariju rodila se i najveca sansa svetskog fudbala ako je verovati svedocima. I ni manje ni vise poreklom Jugosloven.

 Davne'49 sedmi sin jugoslovenskih imigranata, Tomas Karlovic Trince nije ni sanjao da ce o njemu raspravljati najveca imena fudbala. Mozda me njegova prica ne bi oborila da Trince nije postao najnepoznatija poznata zvezda fudbala. I naravno mi sa ex YU prostora o njemu ne znamo bas nista. Nije tajna da su najveca imena sporta nikla bas u sred Balkana, ali o nima smo vec culi, sve.
Ovom je jugoslovenu ipak najvise zameraju sto nije dostigao svetsku slavu.
Zaboravljajuci samo jednu cinjenicu, slava Trincetu nije bila cilj. Pikao je loptu, kako kaze iz zelje i uzivanja. Bunio se protiv pravila i ziveo svoj zivot. Mozda je to njegov urodjeni inat koji je pokupio u amanet  kao pravi balkanac i koji ga je lisio svetske slave.

Jedan od klinaca koji slobodno vreme ubijaju na igralistu Argentinskih parkova, Trince, danas penzionisani trener, usao je u sve kafanske legende bez kojih ne pocinje ni jedna ozbiljna prica o fudbalu. Trinceta znaju svi, od Maradone do cuvenog Benotija, ondasnjeg trenera nacionalnog tima, koga je Trince odbio da vidi, jer je bio na pecanju. Ovo su samo neke od legendi koje pricaju oni koji su imali prilike da vide jugoslovensko-argentinskog virtuoza. Kazu "ko nije video Karlovica kako igra taj ne zna sta je pravi fudbal". Novine o njemu nisu ostavile bog zna kakvu arhivu..Centralni vezni igrac, visok 183, levak, igrao je svega tri puta protiv prvog tima..


Filozofija: Free

Nakon napornog dana imam obicaj da sednem u bastu jednog malog bara u Valensiji i da slusam ulicne svirace. Jednostavno uzivam u spontanosti i slobodi koju ovi ljudi imaju. Gotovo uvek su to neverovatni ljudi, prepuni iskustva od kojih mozes svasta da saznas. Naravno, ako im se ucinis vredan njihovog vremena. To nikako nisu oni koji se pretvaraju da su zauzeti, vec sasvim suprotno.Tog tako obicnog cetvrtka slusajuci mladog muzicara na stolu videla sam poruku odstampanu na papiru. Sa jedne strane papira je bila pesma o slobodi i radu iz ljubavi a na drugoj filozofija "free".Ova filozofija govori koliko treba da kosta odredjeni proizvod. Junak nase price tvrdi da obozava ono sto radi i zivi za to. Dobro,sta mozemo mi da uradimo? Kako mozemo podrzati ljude da rade ono sto vole? Da bi snimio jedan CD umetnika to kosta 1 euro po CD-u. Na tebi je da odredis koja je vrednost CD spram onoga sto ti mozes da platis. Mozda ja mogu da dam 5 eura, ti 10 a nekom je mozda i 2 puno. To je sasvim ok. Eto to je njegova filozofija. U svakom slucaju na ovaj nacin ucestvujemo u solidarnoj i humanoj ekonomiji. Zar ne bi bilo interesantno kada bi placao ono sto ti je neophodno spram onoga sto mozes? To bi se prvenstveno odnosilo na struju, grejanje i skolu..Mislis li da je ovo izvodljivo?