2/09/2016

Tajna samopostovanja


Iz neke emocionalne perspektive cini se da sve sto covek ne daje dovoljno sam sebi, ocajnicki trazi u vezi sa drugima: ljubav, poverenje, priznanje..Prava nezavisnost dolazi onda kada naucimo da prepoznamo sta to sebi uskracujemo i kada naucimo da postujemo sebe.



Vreme je da priznamo. Nismo naucili da izrazimo na pravi nacin emocije i raspolozenje, a ni da ih sami protumacimo. To neznanje dovodi do nerazumevanja onoga sto nam se desava.

Kad god se susretnemo sa problemima cesto potiskujemo ono sto nas tisti ili reagujemo "na prvu loptu". Skoro i ne ostavljamo prostora da razumemo sta nam se desava i kako da pronadjemo pravi odgovor. Sami smo postali zrtve sopstvene patnje, koju uvecavamo kad se u mislima vracamo onome sto se vec dogodilo.To se zove: nesvesno zivljenje, u kome smo verni saveznici sopstvene patnje.

Kada nas nesto boli i prestane, iza sebe ostavi strah da se ne ponovi isti scenario, patnju i strepnju. Zbog tih negativnih iskustava lakse nam je da poverujemo da sreca zavisi od spoljnih stvari i da cemo jednom kad ih obezbedimo- ziveti bajku. Na scenu nastupa bespomucna potraga za: novcem,slavom,lepotom i uspehom..


Prazni izutra

Jednom kada dopustimo da verujemo u "lepu spoljasnjost" radimo potpuno suprotno pronalazenju sebe. Dajemo prednost onome "kako izgleda" u odnosu na ko smo zaista i kako se osecamo u vezi sa tim. Vise od toga. Kroz ovakvo ponasanje, nase radnje, odluke, pa cak i reci su skoncetrisane na samo jedno: da nas drugi prihvate, vole i razumeju. Na taj nacin pokusavamo da vratimo uzburkanu emocionalnu ne-stabilnost i izgradimo sebe.

Nazalost, ova strategija na duze staze cini potpuno obratno od onoga sta bismo zelili. Zato mnogo patimo. Kad idemo kroz zivot bez izgradjene unutrasnjosti postajemo zavisni od naseg okruzenja. Zivimo tudj zivot  i ono sta drugi misle o nama, postaje vaznije od- sta mislimo sami o sebi.

Nismo svesni da se ponekad ponasamo arogantno u odnosu sa drugima, misleci da time uvecavamo sopstevnu vrednost. Isto tako, pokoravajuci se drugima i osecajuci se manjim, takodje je greska. Ono sto ne shvatamo je da su ova dva ponasanja potpuno ista. To jest, to su dva lica istog novcica: nedostatka samopouzdanja.

Sta je onda samopostovanje?

Mogli bismo zakljuciti da je to vrednovanje sebe, ali ne i precenivanje. U sustini to je istinsko prihvatanje sebe onakvi kakvi smo.

Nedostatak istinskog samopouzdanja ima ozbiljne posledice po nacin kako dozivljavamo svet i kako se ponasamo prema drugima. Kada se okrenemo ka trazenju priznanja spolja,sve brze postajemo nemocni i nesigurni, a pre svega konstantno nezadovoljni. Dokle god ocajnicki trazimo priznanje drugih, umesto razgovora radije se svadjamo a potom bivamo besni i usamljeni (zbog stava- ako me ne vole ovakvog, ne trebaju mi), neshvatajuci zapravo da nema svet problem sa nama vec obratno.

"Ako ne pronadjes smisao unutar sebe, gde ces ga pronaci?"


Od silnog zagledanja spolja, trudicemo se iz sve snage da stvarnost postane samo ono sto smo mi zamislili, smatrajuci da je sreca jedino i samo prisutna ako se ispune nasi zahtevi. Sa ovakvim egocentricnim pristupom nikada ne nalazimo pravu srecu. Bas obratno, kad shvatimo da se svet ne pretvara u ono sto mi hocemo, pocinjemo da igramo ulogu zrtve i nalazimo se u stanju konstantnog nezadovoljstva.
Ovo je poprilicno adolescentski pogled na svet.

Nedostatak samopostovanja neretko se primecuje kod osoba koje se prikazuju kao veoma ponosne i arogantne.

Negirajuci sopstvene potrebe i u stalnoj potrebi za dokazivanjem, osobe sa nedostatkom samopostovanja ce poslednje potraziti pomoc, ali ce isto tako biti prve koje istu nude. Iako istinski ne slusaju sebe, daju lako sebi za pravo da savetuju druge, cak i ako im savet nije trazen.
U nekim drugim slucajevima, ovaj nedostatak natera ljude da projektuju sliku uspeha o sebi u svakom momentu. Toliko su zaslepljeni zeljom za uspehom i divljenjem da postaju pravi radoholicari. Sujeta ih tera da se sakriju pod maskom luksuza daleko od drugih. Ovi lazni nastupi pokazjuju ocigledan osecaj patnje i praznine.

Nedostatak samopostovanja cini ne samo da se ljudi ne prihvataju onakvi kakvi su, vec i da se trude da izgrade poseban identitet kako bi potvrdili svoju posebnost. Ne mogu da podnesu da ih drugi dozivljavaju kao obicne, pa se trude da pokazu koliko se izdvajaju. Medjutim njihov svet nije autentican ,vec pun drame i fantazija koje se zavrsavanju gubljenjem balansa. Bez izuzetka, porede se sa drugima i cesto su zavidni, jer misle da drugi imaju nesto sto njima nedostaje.

Najveca zabluda je da prihvatanje, ljubav i priznanje dolaze spolja. Upravo suprotno. Samo mi mozemo da damo sebi ono sto nam je potrebno i za to je neophodno stalno uciti o sebi.

Tudje misljenje

Kako rece Mark Twain, kad god se nadjete u situaciji da se slazete sa vecinom, zastanite i razmislite da li ste upravu.

Postoji jedna prica o ocu i sinu koji su putovali sa svojim magarcem. Otac je hodao pored magarca koji je na ledjima nosio njegovog mladog sina. Dok su prolazili kroz prvo selo zaculi su se zluradi komentari: Kakav bezobrazluk! Mladic na magarcu a jadan covek hoda. Uzas!
Covek postidjen zbog komentara seljaka, spusti sina sa magarca i uzjasi ga on. Putovali su neko vreme i stigose u drugo malo vece naselje. Okupi se ponovo sacica ljudi u znak protesta. Culo se: Jadan magarac, ide natovaren a ovaj matori bezobraznik uziva. Pa to nema smisla! Covek postidjen sjasi sa magarca i odluci da je ipak bolje putovati bez opterecivanja jadne zivotinje. Prolazeci kroz trece mesto, neko povika- Hej, koji ste vi magarci! Idete peske pored takvog magarca..e jadni!

Umetnost prihvatanja sebe

Drugi nam ne daju niti nam oduzimaju bilo sta. Oni su samo ogledala u kojima se vidimo i prepoznajemo sta nam nedostaje. Kako je rekao mudar covek- iskustvo nije ono sto nam se desava, vec ono kako mi protumacimo sta nam se desilo. Sve sto nam je ikada trebalo, kako bi vodili uravnotezen zivot, jeste da razvijemo sto vise objektivan pogled na sebe. Tek tada mozemo razumeti, prihvatiti i ceniti, kako sebe tako i druge.

Prava tajna samopostovanja nalazi se u negovanju unutrasnjeg dijaloga sa sobom. Bilo bi lepo da ulozimo energiju i paznju na to kako se ophodimo prema sebi ali i prema drugima.

Pravo samopouzdanje ogleda se u skromnosti i slobodi. Zato kad upoznamo istinski "velike ljude" odusevi nas njihova skromnost i sloboda kojom raspolazu. Samo tako moze da postoji istinski mir u nama samima bez obzira na spoljne okolnosti. Cula sam negde da istinski srecni ljudi ne zele nista. Oni postoje da bi slusali, davali i voleli. Veliki su ti srecni ljudi.






2 коментара: